AKO JE ON MOGAO, MOŽEMO I MI !!!!

Na zagrebačkom Jarunu 16. rujna (nedjelja) održat će se humanitarna akcija Terry Fox Run (trajanje od 14-18h). Skupljeni prihod je namjenjen Zavodu za hematologiju i onkologiju Klinike za pedijatriju KBC Zagreb.

Ova utrka se održava u spomen na Terrya Foxa, kanadskog humanitarca, sportaša i borca protiv raka. Trčao je kroz Kanadu sa svojom prostetičkom nogom kako bi skupio novac za istraživanje raka. Ta utrka je nazvana Maratonom nade. (više)

Divim se tom čovjeku i nešto me uvijek tjera da idem na tu utrku. Na nesreću, brat mi je bio teško bolestan i bio je na odjelu onkologije. Imala sam prilike vidjeti u kojim uvjetima rade ti doktori kojima sam beskrajno zahvalna što su mi izlječili brata.

Bilo bi lijepo da dođete u velikom broju u nedjelju na Jarun, kupite majcu i time sudjelujete u humanitarnoj akciji. Ne morate čak ni trčati, ako vam se neda. Ponesite bicikle, role ili jednostavno prošetajte, pojedite palačinku i uživajte u nedjeljnom posljepodnevu.

POMOZIMO DJECI I CIJELOM ODJELU ONKOLOGIJE! AKO JE TERRY FOX MOGAO TRČATI KROZ KANADU, MOŽEMO I MI NAPRAVITI KRUG OKO JARUNA ;)

„ ... you better learn how to treat us right, cuz once a good girl goes bad, we done forever....“

Šetam ulicama grada u kojem sam odrasla, prvi put prohodala, krenula u školu, prvi put se zaljubila... Volim svoj mali grad, moj Zaprešić. Svaki dio grada, svaku uličicu, klupicu, park vežem uz neku uspomenu. Znam točno u kojoj sam ulici napravila svoje prve korake, kafić u koji sam kao mala išla s mamom i tatom i redovito naručivala gusti sok sa šlagom, dućan koji sam obožavala kao mala...To su lijepe uspomene, no ima i onih manje dobrih, postoje mjesta koja još uvijek redovito izbjegavam jer me podsjećaju na neki ružan događaj ili osobu koja me povrijedila.

Danas sam prošla takvim jednim mjestom, mjestom uz koje me vežu loše uspomene. Vežu me uz jednu osobu koju sam voljela a on to nije zaslužio. Povrijedio me i zbog njega sam neko vrijeme bila užasno nesigurna u sebe. Mislila sam da ga ne zaslužujem, da sam ružna, glupa... Nešto je moralo biti loše na meni kad se tako ponašao. Prošla me ta faza, normalno, ali ostao je ožiljak. Taj ožiljak više ne boli, ali je i dalje vidljiv i podsjeća me na stvari koje su se dogodile. Zbog njega sam prestala vjerovati dečkima, poigravam se s njima, ne dopuštam im da se približe mojem srcu. Bojim se da će me opet povrijediti, bojim se opet postati ranjivom, bojim se voljeti nekoga...

Sada imam dobrog dečka, razumije me, poštuje, osjećam se dobro u njegovom društvu. No, strah me je; zavoljela sam ga. Ne mogu mu to reći...kad bi mu rekla, postala bi ranjivom, mogao bi me povrijediti, a ja to nebi mogla izdržati, ne opet... i zato ću i dalje sama sebe uvjeravati da ga ne volim, a njemu to nikad neću reći....  

„ Kada sve, ko za inat krene po zlu, dignem glavu visoko, najviše; ko da su najljepše pjesme za mene pjevane...“

Mda, ali ponekad je jako teško dignuti glavu i nastaviti dalje, teško ali ne i nemoguće. U zadnjih dva tjedna mi je bilo stvarni teško; konstantne svađe s mamom, prekid jednog dugogodišnjeg prijateljstva, nenadani strah koji sam doživjela i kao šećer na kraju, otkazivanje maturalca u Grčkoj zbog požara. Stvarno sam se veselila tom putovanju, tjedan dana s frendovima daleko od roditelja i ljudi koje nonstop srećem. Izležavanje na brodu, razgledavanje Atene, zezancija, pjesma... sve je to trebalo početi u subotu. Ali, eto, majka priroda ili piromani su se potrudili da od toga ne bude ničega...

E stvarno imam sreće! Kad god s razredom negdje putujem, uvijek nam prijete neke prirodne nepogode. Putovanje u Budimpeštu nam je obilježila poplava Dunava, sada požari.... već smo, moglo bi se reći, naviknuti na to. Bilo bi nam čudno da sve ide glatko..

No dobro, kako kaže pjesma – „dignem glavu visoko, najviše...“ – na maturalac negdje moramo ići kad-tad jer su novci već uplaćeni, mami će već jednom dodijati svađanje pa će i ona popustiti, a i ovo što sam doživjela prošli tjedan naučilo me pameti! Eto na sve se može gledati s pozitivne strane J

Što napraviti, odnosno kako riješiti problem zvan moja mama. Žena više nije normalna. Ok, kužim da se roditelji brinu da im djeca ne odu na krivi put, žele da završe faks... Ali šta kad u tom kontroliranju pretjeraju, mislim doslovno pretjeraju!!!!

1)      Kopa mi po stvarima

2)      Presluškuje mi razgovore

3)      Prati me po gradu

Ja ću poluditi, više nemam nimalo privatnosti. Imam osjećaj da mi može čitati misli. Kao da ne mogu više ništa sakriti od nje. Bože moj, pa ne mogu živjeti tako!!!

I još da stvarno postoji neki problem. Ne pušim, ne drogiram se, nikad u životu nisam tolko popila da ne znam za sebe... Ali da, imam dečka, i njoj je on trn u oku. „Dečko će te iskvariti, prestat ćeš učiti!!“

Ja više ne mogu pričati s njom. Željela bi imati mamu s kojom mogu o bilo ćemu pričati, koja me može razumijeti...A NE NEKU DIKTATORICU!!!

„ Iva, nisam nastavio dalje, ne želim da naša priča završi... Moram ti reći što mislim i osjećam- VOLIM TE !!“

Eto, probudim se i ta me poruka dočeka na mobitelu....ali, ta poruka nije od mog dečka...šta da mu odgovorim??

Nedostaješ mi djede....ni odlazak u Bosnu više nije isti kad znam da tebe tamo neće biti...što bi dala da te još jednom mogu vidjeti.....

Već sam svima u školi i šire poznata po teretani i sportskom načinu života....dobila sam nadimak bilderica (iako to nisam!)...

Hehehe, danas mi je jedan pametnjaković posvetio ovu pjesmu....nasmijala sam se do suza....kako je on rekao, ovo je pisano za mene :)) uživajte...

Ne mogu opisati kolko mi trebaju ovi praznici...u cijeloj toj žurbi i strci više si ne mogu ni misli srediti....

Odlučila sam, kad škola završi (još samo tjedan dana!!!!) idem prvo malo u Graz jer me mama časti shoppingom zbog prolaska s 5, a onda idem sama kod bake u Bosnu....

Trebam mir, mjesto na kojem me nitko ne zna....ne mogu više biti u ovom prokletom gradu, guši me.....Zaprešić je grad u kojem kad prođeš šetnicom, za 10 minuta će već pola kvarta znati za to, a kad s dečkom prođeš, sutra ti je već rezerviran u crkvi datum vjenčanja....dosta mi je da konstantno srećem na ulici ljude koje ne želim vidjeti....

Želim se malo odmoriti od tih tračeva i od ljudi koji me žele povrijediti...koji mi ispred nosa rade stvari samo s namjerom da izazovu u meni ljubomoru...ali, tolko sam više umorna od tih gluposti da nemam više snage ni za ljubomoru...čisto mi je svejedno...

Dosta mi se truditi oko ljudi, uvijek biti dobre volje, nasmijati se i nekima koji to ne zaslužuju...prije mi je bilo stalo do toga da svi imaju dobro mišljenje o meni...a sada me boli briga....

Neka ljudi misle da sam kuja, možda i jesam samo još toga nisam svjesna.....

Jedina stvar na koju sad mislim je Bosna i onu prekrasnu prirodu...uzimam si odmor, i to odmor od svega....

Nema goreg osjećaja nego kad si okružen ljudima a ipak se osjećaš usamljeno :(